Petnjica je nekada bila ponosna malena opština –ne baš bogata, lijepa, vesela! ličela je mnogim drugim lijepim opštinama u našoj malenoj Crnoj Gori. Nego, početkom 1957. glad za tuđim - to vječno prokletstvo ljudi, učinilo je svoje - iskidalo je u komade tu lijepu zemlju, njena sela , kao i ljude same! Posvuda je posijano sjeme mržnje. Bila je mrtva u samoj sebi, kao što su bili i njeni sijači: bezosjećajni, nemilosrdni i duboko nemoralni. Zato nikakvog ploda nema, niti će ga ikada biti. Sve umire i nestaje, a radosti skoro da i nema, samo je tuga i čekanje za opštinom. Ta nepravda boli, opterećuje snove, izagoni suze i oduzima osmijehe prognanih, ali i onima koji se vratiše iz prognanstva svojem domu. Sada nam ti ostarjeli i napaćeni ljudi jedan za drugim odlaze polako. Utjeha im je što na posljednje putovanje kreću s mjesta na kojem su načinili prve korake, gdje su odrasli - s vlastita praga i iz avlije svoje. Sada je ostalo još samo čekanje i tiho oproštanje od onoga čega više nema - jer ništa više nije k’o što je bilo, niti kako je trebalo da bude! Svaki čovjek, ma koliki i bio gád, ima bola u sebi barem mrvicu dobra, koja - kad joj se obrati pažnja, može porasti u najbolji hljeb. Potrudimo se dakle, pronaći u svima nama to malo dobra što je ostalo… Ipak, Petnjica nije opština koja je umrla. Živi zahvaljujući svojim povratnicima, kao i onima koji je ponekad posjete. Potrebno je što više Bihoraca! Oni koji su u selu, najbolje su pokazali kako se to radi, ali treba motivirati i one koji su to zaboravili. Treba puhnuti malo, te i u njima raspiriti već ugašeni žar. Ima Petnjice sigurno, samo je previše hladno na okolo. Ovo su samo neka mišljenja mnogih duša i nedužnih ljudi: dok je još postojala želja - kad se njegovala volja i gajila nada, pa do današnjih dana - kad je sve to na izdisaju. Potrebno je postaviti pitanje: Hoće li i ova opština umrijeti valjda, kao i druge opštine, koja eto, nisu imala sreću? Puno toga nedostaje! A posvuda su otvorene zamke da uhvate i ubiju sva naša pitanja i sve misli naše… Da, Petnjica još uvijek živi! - samo nekim čudnim životom. Nekako drugačije: tiho i povučeno. Tamo u njoj postoji velika želja da ona bude bolja i veća. Nekom neobjašnjivom snagom, ljudi sređuju svoje kuće i dvorišta, nasipaju putove, ograđuju groblje, iznova podižu mezare, uljepšavaju đžamije svoje... nesretni su i nezadovoljni. Srce im je izvor neizrečene ljepote što izvire iz neiscrpnog vrela, koje se može naći samo na mjestu gdje su rođeni, tamo gdje su oduvijek živjeli, na mjestu gdje su korijeni duboko ukorijenjeni, na zemlji koja ih hrani i daje snagu da opstanu i da se ne daju, jer dok oni žive -živa je i njihovo opština! Radosti je puno, ali i strah je veliki: - Šta će biti za desetak godina? Ko će nastaviti... ? Ko će i dalje tkati stotinama godina tkanu istoriju, u koju je tako puno utkano? Jer svaka nit je jedan Život, jedna Sudbina, jedna Priča koja pada u zaborav polako... A kako da zaboravimo da smo vezani nekim samo nama znanim nitima, otkani na Bihorskom tkalačkom razboju, na utkatnoj tkanini koja je trošna sada. I koja se lomi, kida, praši, nestaje... A mi bezvoljni da je zakrpimo, operemo i sačuvamo kako bi nam bar za uspomenu ostala, za sjećanje, za naraštaje nove rasute po cijelom svijetu; da znaju odakle su potekli i koji i kakvi ljudi su im preci... Ako mi zaboravljamo, ako se mi ne potrudimo, a ko će!? Kada bi svi mi koji živimo u tuđini još uvijek imali volje ispričati samo po jednu priču: Koliko bi toga izašlo na vidjelo!? Kako bi naša opština opet oživjela! Kako bi trošn ćilim zablistao opet! I svi oni ljudi kojih ima i kojih nema više, običaji, zgode i nezgode...
Tufo Muratović
Home 
