I Bihorci su dio Crnogorskog naroda!

O Bihoru je puno napisano. Dosta toga je rečeno, a opet premalo. Nedovoljno! Zbog toga ni ovaj članak ne može biti viška. A i da jeste, davno su ljudi rekli; od viška glava ne boli. Što danas znači govoriti o Bihoru? Ustvari, šta je to „danas“ u odnosu prema Bihoru? Pedeset i dvije godina poslije uzimanja statusa opštine Petnjica. Na vrhuncu ekonomske i svake druge krize. Ako o vrhuncu uopšte možemo govoriti. Bojim se da mi još taj vrhunac nismo dostigli. Vrijeme je zagovaranja ustavnih promjena. Pojačano je angažovano obamljivanje Bihorskog naroda u Crnoj Gori. Reklo bi se ono „danas“ je vrijeme u kojem se lome koplja. Jesu li Bihorci spremni uhvatiti se u koštac s tim brojnim izazovima koji će, po svemu sudeći, zapečatiti njihovu sudbinu? Jesmo li mi Bihorci takav narod pa prvi zaboravljamo nepravdu koja je Bihoru nametnuta? Zar mi prvi zaboravljamo sve i u svemu najgore? A izgleda da je tako. Jer ne vidim da itko od aktualnih političkih i drugih službenika, podiže glavu i izusti makar jednu riječ da makar spomene tu gorku nepravdu koja je načinjena Bihoru. Samo pominjanje „Bihor“ mnoge, sve više, asocira na prošlost. Strašno pogrešno i to više strašno nego pogrešno. Bihorci koji su na vlasti a pogotovo oni koji kao vode Bihorsku politiku, kao da su poput nojeva zabili glave u pijesak. Zato, očito ne vide ništa. Bihorski političari vladaju sami sobom. Za njih je Petnjica kao opština njihov zaboravljena prošlost. Sve drugo nije njihov biznis. Bihor i Petnjica u njemu djeluju tako nepovezano i razjedinjeno kao da se nalaze u dvije sasvim različite strane. Ne znam zašto? Da ostavim sada to, Vlada i onako misli da se oko njih vrti cijeli svijet. Bilo bi smiješno da nije žalosno. Vratit ću se Petnjici, koja je i onako tema ove priče. Spomenik ili opština. Kada smo već kod Petnjice postavio bih pitanje šta je sa Bihorom. Ono je postao „tema“ između Crnogoraca i Srba bilo je samo rasprave hoće li Petnjica postati opština. A Bošnjake nitko nije niti pitao. A imamo, u najmanju ruku, jednaka prava na opštinu kao i druga dva naroda. Jesu li Bihorci osuđeni na asimilaciju i progone? Imaju li oni pravo glasa i mogi li kome dati do znanja da je Bihor i njihov dom, uz naznaku da su oni Bošnjaci? Bez obzira što su Bihorci protjerani sa svojih ognjišta, praktično svugdje, cijelim dunjaukom, oni imaju pravo na svoju imovinu, na svoj zavičaj. Koliko je tu vlast Crne Gore napravila da Bihorci ostavre svoje pravo. Pravo na život na svojoj očevini. Ne treba takva prava individualno tražiti od Mila. Jer da su nam htjeli ta prava dati, ne bi ih nam niti uzeli. Povratak Bihoraca na svoja ognjišta je prije svega zadatak nas samih. Crnogorski lideri i samozvani lideri imali su vremena aktualizirati povratak Bihoraca u Bihor. Ali izgleda nijesu. Normalan čovjek to ne može razumjeti. Niti ne može naći odgovor na pitanja zašto nitko ništa nije konkretnije učinio da se Bihorci vrate u Bihor. Ali je puno primjera gdje su Bihorci podržavani i posticani da se odreknu svoje djedovine i nastane kojekakve vukojebine u kojima nas je duplo više umrlo nego što se rodilo. Gdje je taj program povratka Bihoraca u Bihor. Gdje su te smjerovi, planovi ili makar jedan dokument kojim Rukovodstvo Vlade namjerava u istinu vratiti narod na svoja ognjišta. Ali zato imamo silne primjere gdje se Bihorci javljaju svojim glasom. Gdje postajemo sami sebi stranci. Pogledajmo samo internet portale i web stranice Bihorskih mjesta. Bihorci u Njemačkoj, Bihorci u Švajcarskoj, Bihorci u Luxemburg, Bihorci u Bosnu i td. Ispred rubrike „linkovi“ posvuda stoji naslov „Petnjica opština“. Ali se Bihorci snalaze sami u prkos tome da ih niko ne pominje. Zato se bojim da su ovo vremena kada se Bihoru odista bliži kraj. Bihor je na koljenima. Klonulog duha, živi gotovo bez nade. Imam dojam da je i ta nada umrla. A za nju kažu da umire posljednja. Poznato je da za Bihor je stizala pomoć sa svih strana (primera Luxemburg i td). Pitamo li se koliko je od tog silnog novca dobio Bihorski narod? Ko je tome kriv? Je li sve to dio službene politike ili čin nesposobnih ljudi koji seb uzimaju za pravo da se kite liderskom pozicijom jednog naroda. E pa, gospodo, i Bihorci su dio tog naroda. I nemate pravo maćehinski se odnositi prema tom dijelu svog nacionalnog bića. Narod je zaboravan, dobrim dijelo i poglupav pa će vam možda i oprostiti, ali Bog sigurno neće. Samo očito „vođe“ i ne vjeruju baš u Boga, jer tako sa narodom ne bi činili. Dosta je bilo politike tipa; žrtvovat ćemo jadne Bihorce da bi drugima bilo dobro. Vremena su osjetljiva. Bihorci su izgubili svoje dostojanstvo i nitko nema pravo prokockati mogućnost da im se to dostojanstvo vrati. Oni koji nisu spremni učinuti više za Bihor neka ne spominju njihovo ime uzalud. Jer sramota koja je učininjena Bihorcima to ne dozvoljava, bez obzira tko je za tu sramotu kriv. Muratović Tufo[b]

Ostala sam skoro bez texta čitajući ove iskrene a kvalitetne riječi Tufa Muratovića. Nebih ništa dodala a ni oduzela od ovog texta...........Sve nade nisu izgubljene i nadajmo se da će jednoga dana i naša molba za opštinom Petnjica ugledati svjetlo dana........
Sve pohvale textopiscu Tufu...