Višegodišnja želja stanovnika petnjičkog kraja za osnivanjem opštine Petnjica, što je legitimno pravo, u koje niko nesmije da dira, za koje niko nema pravo čak ni da glasa protiv, a kamoli da pobjegne prije glasanja o njenom statusu, kako je uradio ljekar-političar Fahrudin Hadrović, su konačno dostigle usijanje. Jednostavno nama više tamo u Bihoru na ovaj način nema opstanka, mi smo pred nestankom. Naše stanovništvo se raseli širom svijeta, naša omladina se pogubi po svijetu, zar smo mi to zaslužili kad smo iz svih krajeva svijeta pohrlili da Mila Đukanovića postavimo na vlast suverene Crne Gore.
Nažalost teško je očekivati da Petnjicu pomažu oni koji su je prodali za svoje interese. Ukidanjem opštine 1957.godine došlo je do zamiranja privrednog i društvenog života, do migracije stanovnika, školovanih i sposobnih kadrova, do izolovanosti ovog kraja. Ako bi se to i dalje dopustilo to bi bilo, kako kaže bihorski književnik Kajević Fehim u jednoj svojoj knjizi, obično "Dotjerivanje smrti" stanovnika tog područja.
Očekujemo od Rastoder Šerba da konačno nešto progovori i o svojoj Petnjici. Dosta je njegove priče o Kralju Nikoli, o istoriji Crne Gore. Mi znamo da je Šerbo dobar istoričar, mi znamo da istorija nije nauka koja će da pobjegne, ona se nešto posebno ne razvija, ona može malo da pritahiri (sačeka), a ako budemo čekali i dalje opštinu Petnjicu, biće nas stid da kažemo odakle smo "doputovali".
Očekujemo od podpredsjednika Skupštine Crne Gore Rifata Rastodera da podigne svoj glas za opštinu Petnjicu, na njemu je velika odgovornost. To isto očekujemo od naših poslanika u Skupštini Crne Gore i odbornike u opštini Berane (šta oni čekaju, možda čekaju da ostanu sami a svi da odsele). Za informaciju samo, Osnovna škola u Tucanjama je pred gašenjem. Takav slučaj je i sa ostalim školama u Bihoru.
Toliko nas ima po svijetu, ima i školovanih ljudi koji moraju preko konzulata i ambasada u zemljama u kojim žive da vrše pritisak na aktelnu vlast (Mila Đukanovića) Crne Gore. Dosta je bilo hvalospjeva o aktuelnoj vlasti Crne Gore, ona to više ne zaslužuje. Nije dovoljno da nas iz dijaspore prime u Beranama i Podgoricu, da nas časte ručak i mi da zaboravimo zašta smo došli i šta smo trebali da pitamo.
Tražimo da pravda vlada.
Hoćemo li uskoro tražiti osnivanje opštine Petnjice u Podgorici, Baru, Sarajevu, Luksemburgu, Njemačkoj...
Dok se sve ovo dešava užurbano se sječe šuma u Mrtvici, podno Lađevca. Vjerovatno žele da je posijeku a onda da nam objašnjavaju preko naših predstavnika u vlasti kako opština Petnjica ne može da egzistira i da se sama izdržava. Kako se izdržava opština Žabljak sa 4000 stanovnika, kako Andrijevica sa 5000 stanovnika, kako Šavnik sa 2000, kako Plužine sa 3000 stanovnika, kako...?
Poštovani Bihorci, dokle ćemo da čamimo po bjelosvjetskim pravincijama, da uništavamo svoju djecu kojoj ne smijemo to priznati, a nužda nas je natjerala da idemo po koru hljeba daleko od rodnog kraja.
I ne zaboravimo, sve što je na svijetu bilo dobro opstalo je, ono što nije bilo dobro nestalo je bez povratka.
U kojem se mi ovo vozu vozimo?
Home 
