Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


Vaše mjesto za susret sa Bihorom
 
HomeHome  Latest imagesLatest images  TražiTraži  RegistracijaRegistracija  Login  

 

 Iz Pera Bosnjackih autora

Go down 
2 posters
AutorPoruka
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:37 pm

Ubi nas pjesma

Ti nesto biljezis, Tale Tragacu?
O selu, o ljudima?
Pises o srec'i i nesrec'i ljudskoj?
Ima li gore nesrec'e od moje? Htio bih kazati Hamovoj djeci kako je bilo, a i svojoj.
Bi li mogao…?


Ne znam, Reufe, mozhe li se uopshte isprichati istina. I shta je istina? Ona slika u tvojim ochima, ili u Hamovim, ili u ochima njegove djece? Ili u mojim ochima?

Reci im samo da nas je ubila pjesma, i krv, i rakija, i pjesma u krvi, i rakija u krvi, i nesrec'a u krvi, i jabuka, i nesrec'a u jabuci, i… ma, ti c'esh to bolje, ti si vichan rijechima. Ja sam samo znao pjevati.

Sanjao sam Reufa. Nije mi bilo drago. Znao sam da mu moram uslishiti molbu, a teshko je to, teshko je nesrec'u zamotati u rijechi.

Niko u selu nije znao grlovito zapjevati kao Reuf. Jezhila su se i napinjala milinom jahorinska brda od njegova glasa. Njegov glas bjeshe njegova srec'a u dushi i njegovo prokletstvo. Od tog glasa vrila je krv i razum mahnitao usklikom ludila i pijanstva. S rakijom bi njegova pjesma opchinila dushu da pukne, da se rasprsne u zvuku, da se utopi u tonu neobuzdane radosti i razigranog bjesnila u krvi.

Previshe je bilo radosti u mojoj krvi, Tale, nisam je znao obuzdati, nisam je znao ukrotiti, preshao sam granicu, to nam je donijelo nesrec'u i to nas ubilo. Hamo nishta nije kriv. Kriva je moja opchinjenost. Mislio sam da mom ushic'enju ne mozhe doc'i kraj, a nisam znao da se srec'a i nesrec'a smjenjuju kao dan i noc'. Nema vishe pjesme u glasu, ubio sam je, udavio, kaznio, da poslije nje ne dodje opet prokletstvo, da ga vishe nikad ne dozove.

Zashto su ljudi petkom dolazili pijani sa posla i sa pjesmom ulazili u selo duga je i teshka pricha. Uglavnom ponavljalo se to svakog petka kao shejtanska dzhuma u njihovoj krvi. Kraj radne sedmice palio je potrebu u ljudima da kroz pijanu pjesmu iskale svoja skrivena osjec'anja. Trijezni se nisu znali otvoriti, prezali su da ih ne prozovu mekushcima, pa su svoje nagomilane osjec'aje krili u pijanstvu.

Medja je medja, a brat je brat, krvi bi ja svoje njemu dao neka je pije umjesto vode. Al u onoj medji, u onoj jabuci nashoj zajednichkoj bio je shejtan, ja ne znam shta bi drugo moglo biti. Eto, ti si ishao na shkole, pa reci, shta je drugo do shejtan. A i u flashi je shejtan. I u cigari je shejtan. I u zheni. I u pjesmi. I u prichi, mozhda. Ta, nije valjda Reufe u svemu shto si volio shejtan? Mozhda i nije, mozhda ja nisam znao da volim, mozhda sam previshe volio i to me ubilo, i brata mi ubilo. Ko c'e ga znati, Tale, ali bi volio da se nikad nisam rodio i da ni za srec'u ni nesrec'u nisam znao, lakshe bi mi, chini mi se, bilo. Ovako nikad i nigdje mira nec'u nac'i, ni u smrti, ni u nishtavilu samom. Nema gore kazne nego kad chovjek samog sebe kazni. Tu mu ni Bog, ni shejtan ne mogu pomoc'i, a nestati ga, i onog shto uradi u pjesmi i pijanstvu, ne mozhe. A kajanje gorko, teshko, sto puta gore i od srama i od smrti i od samog dzhehennema.

I dodje petak, i dodje pjesma, i dodje Reuf u selo pijan. Izljubi svoja tri sina ko tri zlatne jabuke. Sjede za sto ispod kuc'e, pogleda u Hamovu kuc'u peko puta i veselja na njegovu licu nestade. Bijashe mu krivo zbog toga i on zapjeva od muke (”Na ledjima koshulja sharena, a dusha mi nozhem izbodena”).

Hamo je stajao za vratima svoje kuc'e i srce mu se cijepalo od bratova glasa. Njih dvojica nisu mogli da dijele ni radost ni tugu (neshto im se zhene zakachile, oko neke jabuke na medji, pa i u njih udarila zla seoska krv – zbog medje i zajednichke jabuke).

Nismo se mi ni svadjali ni tukli, ali od nekakva chudna inata i prkosa nismo mogli ni prichati, ni jesti, ni piti zajedno (a u vatru bi jedan za drugog skochili), kao da je jabuku sam shejtan kalemio.

Kalem je sevap, Reufe, i ne mozhe biti shejtanska ujdurma.

Znam ja da su dobri, birvaktile, ishli po selima da kaleme voc'e i sakupljali sevap. A, jesu li to radili iskreno, iz dushe, da pomognu gladnu putniku, ili su to radili zbog sebe, samo zbog sevapa? Sevap im je, mozhda, bio potreban zbog velikog straha od smrti i kazne, pa su probali da se otkupe i pred sobom i pred narodom i pred Bogom. Kalem od takvog dobrotvora nije sevap, to je grijeh i prokletstvo, Tale. Takav je jedan izgleda kalemio i onu nashu jabuku na medji. Ne zna se ni ko ju je kalemio, ni kada, ali otkako znam za sebe donosila je nesrec'u. I djed mi se tukao s nekim zbog nje, i babo mi se svadjao sa amidzhom, i djeca padala sa nje i ruke lomila, i krave se davile jabukama i crkavale, i zhene djecu pod njom gubile, i zmija sa nje ujede Omera, i vrana oko Salku iskopa, i…

Ne mozhesh za sve kriviti jabuku, Reufe, sve se je to moglo dogoditi i bez nje.

Jeste, al…, eto, isprichaj ti kako je bilo.

Ne mogu, ni ja ne razumijem i bojim se da niko nec'e razumjeti.

Probaj, iz dushe, nemoj ko onaj kalemdzhija zbog sevapa.

– Zheno, flashu i dvije chashe! I pushku mi donesi!

– Kome c'esh drugu chashu, Reufe?

– Hamo c'e prec'i da zapjevamo.

– Zhenu shtrecnu zla slutnja, ali donese shto je trazhio. Reuf zapjeva glasovito i zhalovito. Ispuca iz svog karabina i jedna grana sa jabuke na medji pade na zemlju.

– Hajde, brate, Hamo, da beremo jabuke! Da popijemo i da zapjevamo, ko nekad dok babo bjeshe zhiv. – zvao je Reuf pijanim glasom i suznih ochiju. Nekakva tuga se natalozhila u stomaku mu. Rukama bi utrobu izvadio i tugu poderao kad bi mu brat izashao i sa njim zapjevao.

Hamo je stajao za vratima, lomio se, chak je bio zazinuo da zapjeva sa Reufom, ali mu nekakav inat ne dade da izadje.

Reuf je zvao, pio, pjevao i pucao u jabuku na medji. Ruke su mu sve vishe drhtale, pamet mu se sve vishe mutila, pjesma je trazhila i pucanj na kraju, i on je pucao, pucao i vrishtao. Pucao je u jabuku, u nebo, u vrisak na kraju pjesme.

– Hajde, Hamo, izadji! Zapjevaj! Spasi me! Ubi me pjesma! Dushu mi podera! Znam da si za vratima. Nec'e ti ruka otpasti ako njome otvorish vrata i bratu je pruzhish. Skloni se ja c'u ti otvoriti vrata kad tebi inat ne da!

I pamet podje za pijanom misli, i pushka se okrenu Hamovim vratima, i prolomi se pucanj, i vrata raspukoshe, i pade Hamo, i vrisnu neko u njegovoj kuc'i, i doleti Reuf do bratovih vrata, i glavom ih istavi, i zagrli brata u krvi.

Nishta mu znao rec'i nije. Pogledi im se na tren dotakoshe i Hamov se ugasi.

Noc' zavi selo u pomrchinu, pomagnjaviju i kukanje.

S jutrom policija nadje Reufovo tijelo objesheno na jabuku.

Eno, Reufe, djeca ti sijeku jabuku i niko vishe ne dolazi petkom kuc'i pijan.

Nikad mi vishe Reuf nije doshao na san. Da li mu se dusha odvezala sa jabuke i uzletjela gore Hamovoj?

e.t.
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:41 pm

Njedra puna zavichaja


Svi vidici moga oka
Shto ih nebo modro spaja,
Sa sobom bi da ponesem
U njedrima zavichaja.
I Lisovu i Ninaju,
Jarut, Shibe, gusta Zhara,
I sve shto mi u daljini
Moje srce bolno para,
Zhelio bih da napunim
Njedra puna zavichaja.
I Sinana sa gajdama,
I Pazarce s shargijama,
Sve planinke sa shtrugljama,
I sve tkalje s razbojima,
C'ilimima, kirkitima,
I koshije koshtanpoljske
Shto bivaju svakog maja,
Zhelio bih da ponesem
Njedra puna zavichaja.
Nemoj da zaboravite
Da mi date kosce snazhne,
I katune i chobane,
Shuplji kamen sa Golac'a,
Meni su sve stvari vazhne
Ako su iz moga kraja,
Vjerujte mi sve c'e stati,
Jer ja zhelim da ponesem
Njedra puna zavichaja.

Nedzib Vucelj
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:43 pm

Zulfov kamen je jedna od sabranih prica i zanimljivih sjecanja, kazivanja i prepricavanja starijih ljudi sa poznate Pesterske visoravni ...

Autor: Nedzib Vucelj



ZULFOV KAMEN

Nekada su se Pesterski momci nisu cijenili po pameti, vec po gradji, snazi i ljepoti, pa jos ako su uz to jos i pametni dobro doslo a ako nisu nije ni vazno jer i nije bilo njihovo da pametuju. Sto cemi pamet za kosu i motiku ? Za tvrdu Pestersku zemlju potrebna je snaga a ona je najvise ogledala po sirini ramena i velicini sake. Dzaba ti pamet, ako nisi hrabar da jurnes kocem na vukove i odbranis buljuk ovaca, jer vuci znaju za strah, al za tvoju pamet ni slucajno. Dzaba ti tvoje muslihunske, ako nemas koca u kuci.

Pamet je ovdje bila samo za starije ljude, jer je i onako u porodici mogao samo da pametuje gazda kuce. Njegova se rijec vazela i nije smijela nit pobit nit pogaziti. Gazdu je htio nehtio morao svako da slusai postuje, pa ma kakav on bio, on je bio taj koji je naredjivao i pricao, a ostali bi ga slusali i bez pogovora izvrsavali svako njegovo naredjenje. Ako ga njegovi ukucani nebih postovali, onda ga nebih postovalo ni selo, a onda nit cjela Pester, pa bih takav brzo izgubio ugled i obraz, i bio bih niko i nista,do fukara, i izgubio bih pravo da bude muslihun, a po tome su se i mjerili ljudi. Biti muslihun znacilo je da te postuju ukucani i svoji , pa i deveto selo, preko devet brda. Muslihuni su bili nadaleko cuveni ljudi, jer su mirili zavadzene porodice, omedjavali zemlju, prosili djecojke.....Gazda kuce je odredjivao kada ce ko da se zeni, a kada ce ko da se udaje. On je odlucivao gdje ce prositi i odakle ce sinunevjestu, te koce biti buduci buz njegovoj kceri. Momci i djevojke se tu nisu imali sta pitati, a cesto se dogadzalo da sinove zene rano a djevojke udaju kasno, a sve radi svoga kucenja. Rijetkosti bi bile da pitaju momka koju bi? To se desavalo samo ako se gazda ne nomze odluciti izmedju njih vise, pa bih k'o bajagi, priupitao mladozenju za misljenje, ali bih opet njegova bila zadnja.

Djevojke ni tu cast nisu imale. Njih niko nista nije pitao, a nisu se smijele nit protiviti. Njima je bilo zapisano tamo gdje je gazdi po volji i gde on smatra da je dobro, i svaka bih se tome morala povinovati. T amo gdje bi im gazda odredio, mirile bih se sa sudbinom i tamo svijale svoje gnijezdo. Sinove i kceri su smatrali hadzamijama sve dok ima neko od musih glava stariji u kuci, pa makar sin imao zenu, djecu cak i unuke i sjede vlasi, morao je da cuti, slusa starijeg i od njega uci, mada cesto puta nije imao sto naucit.
Svijesne Pesterskog opstanka i glave kuce i majke su svoje sinove krisom odvodile u svoje mljekare i hranile ih kajmakom i kravljim maslom da ojacaju i dobiju snagu, a da zato kceri nisu znale. Momci koji su se tako htanili bili su krupni, snazni i zdravi. Pesterski kajmak im je davao snagu, a maslo jacalo krv, tako da su svi bili jedri i rumeni. U Novom Pazaru su ih tako najlakse poznavali i klanjali se njihovoj bahatosti i azginluku.

Zulfo nije imao majku da ga krisom hrani maslom i kajmakom. Cuvao je tudje ovce i hranio se iz tudje kasike, i svi su se cudili odakle mu takva snaga i takvo rumenilo, kada se zna da mu je gazda najvisa cicija na Pesteri. Bacao je Zulfo cobane po poljani i igrao se s'njima, kao macka s'klupkom predje. Kotrljaoih je i pustao da ga obore, pa ih onda onako iz lezeceg stava, dizao na rukama, a oni bih se pracakali imolili da ih spusti polahko, jer je pesterska zemlja tvrda i lahko bih se mogli razbiti. Svi su znali da se Zulfo slabo hrani, jer mu je gazda veliki tvrdicai za svoga, a kamoli za jabandziju. Zulfo za tako nesto nije ni mario. Njemu je bilo bitno da se negdje osami sa stadom. Cim bih ogladnio, stjerao bih ovce u prvu vrtacu, pa bih se onda podbacio ispod njih i sisao jednu pojednu poput janjeta.

Gazda je svaki dan zavirivao zeni u struglju i grdio je kako je tako malo mlijeka pomuzla od toliko ovaca. I ona se sama cudila, alje morala sutjet, jer se gazdina rijec morala postovati. Nedaj Boze, da bi mu kojim slucajem rijec povratila, povratilo bih joj se u najmanju ruku dobrom motkom


Jednog tornika se gazda Rahman spremao da vozi sir u Pazar da proda, pa probudi Zulfa jos prije sabaha, te mu saosti da ce on ici sanjim, da mu pomogne. Nikada se, kao tada Zulfo nije obradovao, skocio je iz slamarice k'o jarebica iz visoke trave. Cjeli zivot je mastao da vidi Novi Pazar, pa mu se eto danas zelja ispunjava. Gazda Rahman mu dade svoje ciste gace, al mu one kratke do koljena, kosulju nemogase ni na ruke navuci, pa opet obuce svoju. Nije mario sto kosulja vec poprimila crvenkastu boju pesterske zemlje i sto je sva zadisala na ovcju sijeru, vazno je samo da vidi taj Pazar, o kome je do saa samo slusao od starijih. Grabio je sam po dvije kace i stavljao na arabu. Trcao je da sto prije upregne konje, pa da krenu, jer bih se moglo desit da se gazda popismani. Kada je sve bilo spremno a bilo je brze nego ikada , Zulfo osinu konje jos uvjek iz starha da ga gazda nevrati kuci.
Znao je po pricama da je Novi Pazar daleeko, al sobzirom da su krenuli jos prije sabaha, mogli bih stici i nesto prije podneva. U sabah stigose tek do Melaja. Niz Melajski put prema Delimedju i Zakutu kretao se cijeli karavan, sto araba, sto samarica, sto sedlenika, sto pjesaka.Zulfo se cudio tom silnom dunjaluku i tek tada mu je bilo jasno koliki je Pazar kada sav taj svijet stane u njega. Uplasi se Zulfo da se neizgubi al sjeti se da gazda Rahman ide svako tornika i da se on od njega po carsiji odvajati ni slucajno nece.
Spustali su se polako niz crnocke strane, al ih tui iznenada zaustavi silan narod, a kako je poristizao, nije mogao da vidi sta se dogadja.

" Nemoze mu niko, nista!"

" De zgrabi ga ti..."

"Biju se ljudi ", rece gazda.

Zulfo zaustavi arabu pa skoci i potrca ljudima koji su se guzvali. Jesdva se on i Rahman probise da vide kakvo se to cudo desava. N a njegovo iznenadjenje niko se nije ni tukao. Jasno se vidjelo kako su se momci okupili oko jednog velikog kamena i mucili se da ga podignu. Najko iz Saronja je obecavao tepsiju baklava ko ga podigne. Malic iz Bacice nudio je svoju posu sa glave, a Demir iz Skrijelja svoju sargiju i sedlo za konja sedlrnika. Momci bih prilazili jedan po jedan i samo bih zastenjali a onda bih se zacrvenjeli i u povlacenju sakrili medju ljude od stida.

"Samo ti stavi cup", rece mirno Zulfo, kao da mu uopste nije bitno hoceli se Naljo jos necega sjetiti da stavi nebih li sacuvao jare i pare.

" Jok, jok! ", povikase ljudi.

" E, il' tako il' nikako! ", necnu se Naljo.

"Ovaj je lud", viknu neko, a ljudi jos vise u tom cudu i bunilu zablehnuse u Zulfa. I gazda Rahman se promjenio. Zao mu pite, al bih mu bilo zao da Zulfo nepodigne kamen.

Naljo uze cup masla i stavih ga na kamen, a Zulfo mu se ovaj put, podsmjehnu i opljunu u dlanove. Prisao je kamenu i polagano se poceo savijati. Kako se savijao, tako su se ljudi u cudu mirno i tiho polahko izmicali i tako pravili pravilan i jasan veci krug. Zulfo je ugrabio kamen sa strana i kamen je polahko poceo da se mrda i odvaja od zemlje. Iskocile su i nabrekle Zulfove misice i puce mu kosulja, ali se kamen podizao sve vise i vise. Zulfo jos malo rasiri noge, trznu, i izbaci kamen isnad glave. Samo se cup mrdao malo na kamenu. Ljudi se uplasise i cupa i kamena a se jos vise odmakose, a Zulfo polahko kleknu i spusti kamen na zemlju. Krenu da uzme dukate sa kamena, Naljo zgrabi " Sergisov ", al' ga Zulfova ruka prikllijesti uz kamen i Nalji ispade " Sergisov " kao iz mrtvih. Ustade Naljo, te se obrisa, jer ga ljudi ispljuvase. Nalja toga dana prozvase " Sergisov", a kamenu dadose ime Zulfov kamen.

Sve se ovo proculo na daleko. Toga dana se po Pazaru pricalo samo o tome. Gazda Rahman je od tada svakoga tornika vodio Zulfa u Pazar samo da usput podigne kamen. Rahman je vodio posao oko opklada. Padalo je osta para, al' vremenom sve manje, jer su ljudi znali da ce izgubiti opkladu. Sve je bilo manje ljudi koji su cekali da vide Zulfa.
Jednoga tornika ga le cekala samo omanja grupa znatizeljnika. Kada je Zulfo stigao, a znalo se tacno kada stize, opljunuo je po obicaju dlanovei prisao kamenu. Krenuo je da podigne kamen, al se ovaj pu kamen nije pomakao. Sto je vise pokusavao sve je manje bilo nade da ga podigne. Zukfo je sjeo na kamen i zaplakao, a ljudi su polahko sutke produzili svojim putem.

Toga dana se cu da je Zulfo nekoliko puta pokusavao podici kamen, ali nije uspio ni da ga pomakne. Mnogi nisu vjerovali u tu pricu, ali se sutradan cu da je Zulfo umro.

I sada kada prodjete niz Crnocke strane, nepomicno stoji Zulfov kamen za kojeg svi Pesterci znaju, al niko nikada vise nije pokusao da ga podigne.
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:48 pm

ZABORAVIO SAM LJUBAVNE RIJECI

Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.

Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije -
A tebe tu nije,
Ni mene.


Ćamil Sijarić
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:51 pm

NOŽ, ŽICA, SREBRENICA
Sa suprotne tribine odjekivalo je: « Nož, žica, Srebrenica!!!»
Svako mu je slovo, poput rafala metaka, deralo meso sa kostiju, mutilo ionako razmućeni mozak, napinjalo ionako oteklo srce. Poželje da se pretvori u krik, u vrisak, poželje da je svemoćni grom koji jedini može ispričati priču o Srebrenici gluhima na suprotnoj tribini i rastjerati mrak iz njihovih zamračenih lubanja. Osjeti se nemoćan do krvavih suza, osjeti se kao da ga ovaj put prekla hladna kama na nabreklim vratnim žilama mu. On spusti roletne na svoje umorne oči da bar ponovo ne gleda ludilo na njihovim licima, začepi uši da ne čuje eho ovozemaljskog pakla i zla, ali se još uvijek ježila njegova koža kao na hladan dodir noža. Kao krv i zemlja izmiješane misli i pred zatvorenim očima naslikaše sjećanja od kojih se krije i bježi devet dugih, debelih, grozomornih godina.

- Hajde, sine Munire, s Božjom pomoći, i danas prođi šumom ne bi li, ako Bog da, i danas našao koju mliječnicu, vrganj ili list srijemoša da nam održi dušu u životu dok nam Bog ne pošalje kakve druge nafake i spasa iz ovog džehennema. Ne idi daleko oni su blizu i polahko da ne nagaziš na što, ne d'o Bog. - tugaljivo se molio majčin mu glas, i njemu i Bogu.


Muniru ( Munjom su ga zvali) bilo je petnaest, ni dijete, ni čovjek, dovoljno zrio da razumije, a previše nemoćan da bilo šta učini, dovoljno razuman da se boji, a previše zbunjen da ne srlja, dovoljno jak da se brani i o sebi brine, a previše slab da pomogne onima od kojih i Bog i svijet okrenuše leđa. Bio je jedinjak u oca koji mu pogide u borbi sa četnicima, dan prije nego će Ujedinjeni narodi proglasiti Nesretnu Srebrenicu Zaštićenom zonom, licemjerno zvanom. Prašina u oči je bačena. Očevu zaštitu zamjeni, tako, šarena laža zaštite svjetske dvoličnosti, licemjerno zvana.

Poslušao je molećivu majku, uvijek ju je slušao. Krenuo je u šumu da traži bijele šljemove pečurki spasa gladne, ratne hiljadu devetsto devedeset i pete od Isusovih muka prohujale godine, nedaleko od ovozemaljskog mučilišta, Srebrenice.
Dolje su bile krhotine izmrcvarenog grada, a gore, iznad njegove osamljene kuće, majka, hraniteljka, šuma. Začudio se što tog jutra ne grohoću rafali i ne prolamaju granate. Zadnjih nekoliko dana to mu nije dalo ni spavati, ni misliti, ni disati, toliko se zlo zguslo nad gradom.
Krenuo je lagan kao proljetni list na vjetru, majkin Munir, majkina Munja. Šuma ga zagrli i majka ga izgubi iz svog čudnom slutnjom ustreptalog oka koje je milovalo njegovu mršuljavu priliku sa prozora, stare, oronule kuće na osami.
- Hajde, sine, Bog ti pomogao! – prošapta u prozorsko staklo, pa se dosjeti i prouči mu dovu zaštitnicu.
Dugo je lutao poznatim šumskim zadžepcima. Ništa ne nađe, ništa što bi moglo utoliti njegovu pregladnjelost i, bar na sekund, zavarati njegov utrnuli stomak. Bukovo lišće je već odavno odrvenjelo i ne može se više jesti, kora mladih stabala oguljena i sokovi ispod nje isisani, jučerašnje gljive nisu ni popodneva jučer dočekale, a današnjih nigdje, ama baš nijedne, ni crvuljka lisičarke, ni klice popašenog srijemoša. Išao je sve dalje i dalje, nije mu se vraćalo kući praznih ruku, ne bi mogao otrpjet majčin pogled.
Prođe i podne, a on ne nađe ništa. Provlačio se kroz gustiše koji su ga grebali po licu i skoro zašao gradu sa druge strane, sve uzalud. Na mahove mu se činilo da odozdo, iz gradske udoline, dopire čudna larma. Nije se pucalo, za Božje čudo, nego su brujali motori i dopirali čudni valovi mnogobrojnih ljudskih uzvika i neobična žamora. Nije imao vremena misliti o tome, bio je gladan. Konjski uporan u svom traganju izbi na jedan proplanak, ali brzo ustuknu i sakri se u gustiš. Htio je pobjeći od onog što je vidio, ali ga čudan glas nepoznatog mu instinkta zadrža da vidi i zapamti sve.
Dvojica naoružanih, u kao smrt crnim uniformama sa mrtvačkim lubanjama iznad tvrdih niskih čela, odnekud iza živice u kojoj kao da je brujao teški dizel motor dovedoše dvojicu izbezumljenih, izubijanih svezanih jadnika. Munji se učini da poznaje očajnike preko čijih lica se već bila navukla mračna sjenka smrtnog straha. Išli su poslušno pred uperenim cijevima, pogledali jedan u drugog tražeći bilo kakvu nadu u očima sudruga, zvjernjali okolo po proplanku, pogledali u visoko nebo pa obarali pogled u crnu zemlju. Odnekud, sa druge strane proplanka, tu čudnu kolonu presretoše dvojica grdosija, ogromnih nabreklih tjelesa, sa dugačkim bradama i čudnim, crvenim beonjačama.
- Ko je naredio da se ti ljudi vežu?! To nisu zarobljenici. Pa, još pretučeni! Sramota! – povikaše grleni gorostasi. Jadnicima zasja nada u očima.
- Sijeci im konopce, Mile, ta oni su pošteno predali oružje. – zaori se nadaleko dubok glas nabreklog bradonje.
Isukaše dugačke, povijene kame iza pojasa i prođoše zbunjenim jadnicima iza leđa veze da im sijeku, hvala ti Bože, poradova se njihovo beznađe.
Kame sijevnuše, a dva grkljana se zabjelasaše, zakrkljaše i dva mlaza krvi šiknuše iz uzdrhtala mesa. Oči im bjehu širom otvorene dok su se slagali sa zemljom začuđenom. Oni sa puškama odoše nazad, ko obavili su svoje, a iz prikrajka priskočiše još dvojica, polahko, natenane preroviše džepove bivšim nesretnicima i odvukoše ih za noge negdje iza živice.
Naoružani se vratiše sa još dvojicom ispijenih, ispljuvanih, isprepadanih, izubijanih, izbezumljenih, iščašenih, iskrvavljenih, izluđenih ljudi. Jedan od izmrcvarenih bio je skoro dječak, Munjinih godina. Poznavao je on Samira, starijeg brata svoje tajne ljubavi, Sabine, sa kojim je često igrao “lopte” na livadi pored njihove mahale. Grlo mu se speče, a misli zazujaše ko uzrujane pčele u košnici. Poboja se da krvnici ne čuju bubnjanje njegovog srca. Zaustavi dah i zazinu da vidi šta će se zbiti.
I njih susretoše grlati, bradati dželati i ista krvava liturgija se ponovi, šumski ljudi igrali su suludu predstavu šumskom drveću ( i Muniru odrvenjelom ), prinoseći žrtve zemlji krvoločnoj.
Dvadeset puta se pred Munirovim petnaestogodišnjim očima ponovi ista scena, dvadeset puta se kočio od bljeska kame i bjelasanja grkljana u krvi šištećoj, a onda mu pozli. Učini mu se da će povratiti prazan stomak. Prestravi ga mogućnost susreta sa krvavim očima dželata i on lagan poput vjeverice klisnu u šumu.
Dugo se borio za dah, dugo se borio da ne povrati prazan stomak, dugo se grčio da povrati razum.
Šuma i njeni zadžepci provedoše ga na drugu stranu grada, tamo gdje je bila njegova usamljena kuća, a u kući uvehla majka. Vrata na kući bijahu širom otvorena. Trnci i jeza zagmizaše kičmom. Tjeskoba. Slutnja. Strah. Strah strašan ko zakrvavljene oči dželata.
Uleti u kuću. Ni žive duše. Sjuri se strmom stazom do kuće komšije Hasiba. Nigdje nikoga- kao da kuga pomori sav živi svijet, a ostadoše samo zjapeća kućna vrata. Pope sa na Pogledine ( svevideće brdo) i nadviri nad gradom. Kundacima su utovarali djecu i žene u kamione i autobuse. Oni što su čekali na red da budu utovareni bili su ograđeni bodljikavom žicom.
Učini mu se da među šarenim dimijama prepozna i mršavu majčinu priliku. Osvrtala se na sve strane i visoko istezala vrat.
Negdje iza sebe začu krik, vrisak, vapaj i rafal što ga prekide.
E, vala mene nećete, ni na kamion, ni pod nož, ni u žicu, neću vam živ u ruke pa makar se morao pretvorit u krticu.
Sa munjom misli sijevnu i munja u nogama, Munja se dokopa ponovo svoje šume.
Štrecajući svakog šuštaja lišća, krenu šumskim stazicama prema Potočarima. Plavi Holanđani ( plave, ukrasne, ratne pečurke, igračke ratne zaraćenoj djeci maloumnoj ) nas moraju zaštiti, mislio je. Bio je skoro nadomak baze holandskog UNPROFOR-a. Još uvijek se držao šume pazeći na svaki korak. Svojim izoštrenim sluhom začu krckanje suhih bukovih grančica. Ne, to nije mekahni hod životinja ( koje su, zapravo, već odavno bile pobjegle iz srebreničkog grotla ili su ih mine poubijale ), to je tvrdi hod vojničkih cokula, pomisli i munjevit, kakav je i bio, brzo se sakri u gustiš. Sačekaće da prođu. Omalena grupica ljudi kretala se šumom oprezno strigući očima na sve strane. Kad bi koji nagazio na suhu grančicu, ostali bi ga proboli oštrim pogledima.
* te, pa to su naši, sijevnu misao kad se približiše njegovom skrovištu. Prepoznao je svog daljeg rođaka, Safeta, i čuvenog gradskog jalijaša, Seju.
- Sajo! – zovnu ga tiho, čovjek se prvo ukoči, ali se u trenu munjevito okrenu i uperi pušku u gustiš.
- Sajo, Munir je Mehmedov. – prošapta.
- Izađi da te vidim! – prosikta.
Mršavi, visoki dječak-momčić izađe, a veliki Safet ga zagrli kao sina kojeg mu granata ubi s početka opsade.
- Šta se dešava? – upita momčić koji je tek tada počeo drhtati ( strah i beznađe tek su mu tad uzrovali mozak).
- Pokolj. Dobro je da si živ. Moramo prema Žepi. Ovdje je sve otišlo u pičku materinu. Prodani smo ko stoka. Sad kolju sve što ima jaja od šesnaest do šezdeset i šest godina. Svojim očima sam gledao. Nikome nemoj vjerovati, sine, ni našima, ni plavima, a njihovima ni u grobu, sjeme im se zatrlo. – siktao je Safet ljut na čitav svijet.
- I ja sam vidio – promuca dječak.
- Dobro zapamti šta si vidio. Jednom ćeš, možda, morati to nekome da ispričaš. – čovjek ponovo zagrli dječaka.
- Nikada neću ni moći zaboraviti.
- I ne treba zaboraviti. Nikad.
Krenuše šumom u pravcu Žepe. Nisu znali da je u plamenu (mržnje).

Vraćajući se te večeri sa utakmice svojoj izbjegličkoj kući sa zamišljenom majčinom slikom uramljenom u prozoru, učini mu se kao da ponovo bježi šumom od srebreničkog zla prema istom, žepačkom. Sejo, jalijaš, vatreni navijač, likovao je.
- Jes vidio, Munja, pobijediše naši. Rasturiše ih ko beba zvečku.
- Pobijediše *! Niko nije pobijedio, svi smo mi izgubili.
- Šta ti je, ba, što si sjeban?
- Ma, ništa. Nako. Nož, žica, Srebrenica!
- Ma, nek laju, kajaće se, presješće im! Ima Bog! Ima Hag!
Zaćutaše i utonuše u svoja sjećanja i poderane misli. Raja se razilazila sa stadiona galameći do neba.


E. .T
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:54 pm

MILOST

Mada je istom bilo proslo sesnaest sati, dan je vec poceo uzmicati pred nadolazecim sumrakom. Snijezilo je i bilo je hladno. Ulica pusta, kao da je izumro svijet, vrijeme stalo. Osman to nije primjecivao. Nije osjecao kako mu je kosa vec sasvim mokra, kako mu na siroka, razdrljena prsa vjetar nanosi snjezne pahulje koje se tu tope i lagano klize niz kozu. Nije znao kamo se uputio, zbog cega tako zurno grabi, gdje ce biti kraj njegova puta. Znao je jedino da je onaj tamo mrtav, a on u stanju u kojem se rascjepljuje nase "ja", kad se fino, meko, pulsirajuce tkivo mozga rasclanjuje u masu nepovezanih cestica, kada se dusa rasplinjuje kao izmaglica ponad rijeke, ne odvajajuci se od tijela, ali prestajuci s njim tvoriti harmonican, savrsen sklad razumskog bica. Nesposoban za koncentraciju, za tvorbu racionalnih misli, odluka, planova, zelja, imao je jos toliko razbora da spozna kako je crta sto ga dijeli od ludila zastrasujuce blizu.
Glavu je osjecao kao napuhan balon koji je iz trena u tren rastao, a u njemu eho razlicitih glasova i nepovezanih rijeci. Glasovi su mu bili poznati, pripadali su osobama koje ni po cemu nisu bile medjusobno povezane. Rijecima nije mogao odrediti znacenje ni smisao.
Cuo je i smijeh, ne izvana, jecao mu je u glavi. Nije bio zvonak, srcan, zdrav, nego nekako sulud. U trenu naidje misao kako su to sejtani, nalet ih bilo, usli u njegovu glavu i zaplesali odvratni, sotonski ples. Pobjeci? Kamo? Istjerati ih? Kako?

Onaj tamo ipak je bolje prosao. Ponor pred njim cinio se tako blizu, gori i strasniji od fizickog nestanka. Ici, zuriti, lutati, bez smisla i odredista, do potpunog klonuca, sloma. Hoce li se strmoglaviti u mrak bezumlja?
Trgnuo ga je prasak koji u potpunoj tisini sablasno odjeknu. Sto je? Granata? Grom? Na trenutak stade. Ne. Samo je vjetar u divljem naletu lupio napola razvaljenim vratima stare dzamije na kraju grada. Nesto, nije znao sto, kao meka, blaga ruka povede ga i provede kroz ta vrata.
Docekase ga tisina i pustos. Daske na podu ogoljene, metar-dva od vrata mjestimice prekrivene paperjastim pahuljama sto ih je unio vjetar. Razgleda oko sebe. Polutama, u kojoj je jasno mogao vidjeti pust mihrab, blatnjave, drvene basamke mimbera, zidove isarane banalnim rijecima i crtezima. Mokrim rukavom kaputa pokusa ih obrisati. Boja se razmaza, no poruka ostade citljiva, crvena mrlja neostrih rubova na bijeloj podlozi.

Tisina je postajala sve glasnija. Narastala poput plime i u valovima udarala u napete bubnjice. Cvrsto zakoraci. Dode pred mihrab i spusti se na koljena. Polozi dlanove ispred sebe, sagnu glavu i celom dotaknu pod.
"Subhane rabiel ala..."
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:56 pm

Sklopljenih ociju izgovarao je te tri rijeci groznicavo, brzo, kao u transu, nesvjestan sebe, nesvjestan Onog pred koga je pao na sedzdu, nesvjestan prostora u kojem se nalazi. Odnekud, iz nekog drugog svijeta, davno prohujala vremena, iz zapretanog sjecanja doprijese rijeci: "Dijete moje, kad ostanes sasvim sam, upamti, Boga dragog pozovi i ne boj se." Nije upamtio. Sjetio se nenadano, tog snjeznom vijavicom zastrtog predvecerja, kao davnog, toplog, djetinjeg sna. Podize glavu i ostade sjediti na koljenima.
"Boze uzviseni", izgovori poluglasno, drhtavo, "usrdno Te molim, ne daj da izgubim razum, Tvoj najveci, najsvetiji dar. Pokazi mi put koji Tebi vodi. Pomogni malom, slabom, izgubljenom..." Naglo usuti jer mu ponestade daha pa priceka da ga povrati, da se malo utisa bjesomucno udaranje srca.

Bio je to mlad covjek, istom usao u dvadeset devetu. Po onome sto se vidjelo izvana, odavao je utisak sredovjecnog muskarca. Visoko blijedo celo po sredini ispresijecalo nekoliko uzduznih dubokih trajnih crta koje su obicno potpisi prezivjelog bola. Oci su mu bile mrke kao dugmad harmonike, a izraz im govorio kako mu je dusa jos na ovom svijetu upoznala pakao. Od jakog nosa do usana pruzale su se dvije duboke brazde.
Imao je snazna prsa, jake ruke, vitke prste. Dlanovi su mu se neprestance znojili. Povremeno ih je otirao o grubu tkaninu kaputa, pa odustao. I pored studeni u prostranoj odaji, njega su zapljuskivali valovi vrucine. Studeno je bilo i u njemu samom. Kada bi netko uspio proniknuti do njegove duse prekrivene ranama, od koje neke bijahu svjeze, krvave, dvije jos vruce, neke prekrivene krastama, ostale gotovo zarasle, s vecim ili manjim oziljcima, bio bi uvjeren da se radi o veoma starom covjeku.
Podigao je do tada poniknuti pogled. Oci su mu bile sjajne i vlazne. Tijelo se strese. Naisao je strah, nenajavljen, neobjasnjiv, jeziv, strah koji paralizira uzasom spoznaje da spasa nema, da vise nema ni nade u spas.
"Moj Boze, ne znam sto me dovelo u Tvoj hram, slucajnost ili providnost", kaza osjecajuci drhturenje glasa, srca, tijela. "Sto god da je, na bolje mjesto nisam mogao doci... Zbunjen sam, preplicu mi se proslost i sadasnjost, buducnost ne nazirem. Sad, prvi put nakon dugih sesnaest godina obavit cu molitvu, ne onako kako si nam propisao, ne onako kako sam nekad davno naucio, zaboravio sam... Bit ce to Tebi upucen vapaj. Milostiv si i blag, a snazan, sveznajuci i svemoguci... Zasto te se i oni koji ne vjeruju, gotovo bez izuzetka sjete u teskom casu kao jedinog spasitelja, utjehe, posljednjeg utocista? Digni zastore sa mojih ociju. Pomogni mi da Te vise nikada ne napustim, da me nikad vise ne napustis..." Rijeci zapele u grlu. Dugi, vitki prsti obuhvatili i stegnuli celo.
"Prije pola sata, sat, ubio sam covjeka... Nekoga tko je bio sasvim bespomocan, nesposoban i da progovori, kamoli da se bar pokusa obraniti." Ruka se spustila sa cela, klonula na koljeno pokriveno mokrim kaputom. Potrazila je onu drugu. Prsti su se isprepleli kao dvije bijele petokrake zivotinjice.
Mrak se neopazice uvukao i polegao oko njega. Najednom nemira nestade. Nestade straha, blazenstvo mira razli se njegovim krvotokom. Nestadose i glasovi sto su mu se u glavi mijesali, utihnuse rijeci bez znacenja i smisla. Nestade sotonskog smijeha. Ostade toplina, spokoj i tisina u kojoj su jedino zvonili zvoncici Amilinog smijeha.
"Znam da sve znas", nastavi sada mirnim, gotovo cvrstim glasom. "Jedino Ti. Znas sve moje misli, cak i one od kojih bjezim ne zeleci ih prihvatiti kao svoje, znas svaki moj korak, djelo, namjeru... Zasto onda pricam? I to znas. Potrebno je glasno izgovoriti, cuti vlastiti glas dok samom sebi izgovaram optuznicu. To bi bar malo trebalo olaksati ovaj, za moja ramena pretezak teret koji me razvaljuje, razara... Nekad Sam bio opasan snagom i tijela i duha. Kopnjela je. Prvo polako, neosjetno, a onda naglo, poput snijega kad zapuse jugo, sasvim isciljela. Udahni mi bar toliko snage da izreknem, da olaksane duse prijedjem crtu koja me dijeli od vjecnosti. Ne trazim milost ni oprost. Osudi me, kazni me. Jedino se tebe bojim. Ti si onaj koji uslisava molitve. Zaista si jedino ti sveznajuci i mudar. U ovome casu to govorim s istinskom vjerom i potpunom uvjerenoscu."

Iznova je usutio. Osmijeh mu obasjao lice dok je bezglasno molio Amilu da bude malo tisa, zvoncici njezinog smijeha remete mu misli. Kao da ga je cula, njen smijeh utihnu. Samo je napolju, kao u nekom drugom svijetu, tiho cvilio vjetar. Oci uprte u neprozir, i dalje su bile sjajne i vlazne.
"Prva slika koju pamtim je djed, visok, koscat, bijele brade. Sjedi na kozici i naglas uci Kur'an. Nisam imao ni pune cetiri godine kada me nenametljivo a sigurno poceo priblizavati Tebi. Pricao mi je kako si velik i mocan, kako sve tajne znas, tjesis tuzne, jacas slabe, donosis radost nesretnima. Kako si uz nas uvijek, pa nikada nismo sami, kako trazis od ljudi samo da budu casni i dobri, da se vole i uzajamno postuju, a ako pogrijese, da mnoge grijehe prastas jer si milostiv i samilostan... Njegovo ozbiljno lice tada bi ozarila blagost, vjera, unutarnji mir. Njegov zanos se pretakao u mene pa sam slusao ne trepcuci, zadivljen Tobom, pazljivije nego lijepe price koje mi je cesto pricao. Zavolio sam te, moj Boze, i djetinje naivno i nevino zalio sto si nevidljiv i nedohvatljiv... Rano sam poceo obavljati sve propisane molitve. Ne zato sto me tjerao, vec sam u tom dobu to cinio s osjecanjem svete duznosti i zelje da i Ti, Boze, mene zavolis...
Jedne veceri, kad mi je pricao kako se sve na ovome svijetu desava po Tvojoj volji", glas napuknu, "u jednom casu nesto duboko u meni se slomilo. Nisam ga zelio povrijediti, presutio sam pitanje koje sam mu zelio postaviti - kamo srece da nisam - ako si tako milostiv i blag, zar je mogla biti Tvoja volja da ne upamtim ni majku ni oca, da nemam sestru ni brata, ni nanu... Mislio sam kako nije ni milostivo ni blago to uraditi jednom djetetu, od samog pocetka odrediti mu tezak put. Nikad ne osjetiti roditeljsku ljubav, ne sjecati se lica i glasa majke, nikad, ni u snu, ne osjetiti umirujuci dodir dragog dlana kao znak zastite, sigurnosti, pripadanja... Nisam to mogao prihvatiti... tada. U toj noci, mimo moje volje, zastori su se navukli preko mojih ociju. Mozda bi se digli ranije da u trinaestoj i djeda nisam izgubio." Ote mu se tezak uzdah.
"Sad, prerano ostario, gledajuci sve zlo rata porodjeno iz mrznje, sad znam da za sve sto cinis imas svoje razloge, da su oni pravi i pravedni. Mozda si me, uskracujuci mi porodicu, stavljao na kusnju. U dobru i sreci lako je voljeti, ostati dosljedan u svojoj ljubavi prema Tebi; u muci i jadu je velicina i snaga nepokolebljive vjere i snage oprosta... Tada sam mislio samo o onome sto si mi uzeo, zanemarujuci ono sto si mi dao - zivot, zdravlje i najvrednije, najdragocjenije - ostar, bistar um. I Amilu, moju radost, ljubav, nadu...
Ucio sam, stekao siroko znanje, i opce i religijsko. Kao zreo covjek, postavljajuci pitanja i trazeci odgovore na bitna pitanja, pitanja prapocetka, ustrojstva kozmosa, mikrokozmosa, nastanka svijeta, zivota, i covjeka kao krajnje konzekvence, ponovo sam postao svjestan tvoje sveobuhvatnosti i sveprisutnosti. Ipak, nisam Ti se vratio. Bio sam, ako nije neprilicno reci, intelektualni vjernik, mislio da je za vjernika dostatno imati cisto srce i plemenite namjere. Moj Gospodaru, danas sam i to izgubio. Nista vise nemam osim ove, davno izgubljene, pa nekim cudom ponovno nadjene spone koja me u ovome casu s Tobom vezuje, i nade da cu sebi olaksati molitvom. Jer, ti se zaista odazivas molitvama onih koji te zovu, ako Te zovu...
Osim ucenja i citanja, drugih interesa gotovo da nisam imao. Tako je bilo sve do posljednje godine studija kada sam sreo Amilu. Lijepa, cedna, moja... Boze uzviseni, nista ovozemaljsko u ljepoti se ne moze usporediti s njezinim smijehom. Kao zvon praporaca punio je moje srce zeljno ljubavi. Stalno me pratio. Do malocas sam ga i ovdje cuo.
Bila je tri godine mladja od mene. Sanjali smo o danu kada ce diplomirati, kad cemo saviti gnijezdo. Amila ce nam radjati djecu. Ucit cemo ih Ijubavi, ljepoti, dobroti ljudskoj ... Svaki vikend proveden zajedno, svakodnevni telefonski razgovori...
Bila je na samome kraju, jedan ispit ju je dijelio od diplome kada je pocelo. Ostala je u Banja Luci gdje je studirala, ja ovdje. Presjekli su nam sve putove, srusili mostove. Ni telefonom se vise nismo mogli cuti, ni pisati jedno drugom. Ostale su samo rijetke kratke poruke preko listica Crvenog kriza koje su putovale po nekoliko mjeseci. U ocima je, jednako stvarno i blisko, obitavalo njezino lice, sjajne oci sarenih duzica, u usima zvoncici njenog smijeha, na usnama njeno ime... A zlo je raslo do neslucenih, nezamislivih razmjera." Uronio je lice medju dlanove i obujmio glavu.
"Svoj sam zivot uvijek temeljio na ljubavi prema lijepom, dobrom, casnom. Mrznja je bila tek pojam, nepoznat, dalek mome srcu i umu. Moj Boze, vise nije tako. Osjetio sam da je stvarna, da zivi, da je snazna, slijepa i jaka, i od ljubavi jaca. Je li u njihovim srcima zivjela oduvijek, a drzali je sputanu, u lance svezanu, pa ona, tako sputana, u zelji da se oslobodi, jacala. Kad se osjetila dovoljno snaznom da je vise nista ne moze drzati okovanu, kao zvijer je rastrgala lance i kao pobjesnjela nasrnula. Iz cega se rodila? Kada? Kako? Zbog cega? Ne znam. Ne vjerujem da itko osim tebe zna. Tek, zaigrali su krvavo kolo i jos ga igraju. Ima li kraja, moj Boze?
Radio sam do iscrpljenja, u radu nalazio utjehu i spas. Jedino si mi Ti mogao dati takav dar za kirurgiju koja je za mene svojevrsna umjetnost. Spasavao sam i one koje su svi drugi bili otpisali. Ustvari, Ti si ih spasavao mojim rukama. To sada znam. Sto su rane bivale zesce, razornije, cesce, moja snaga i entuzijazam su se udvostrucavali, utrostrucavali, ustostrucavali. Nailazila su razdoblja kada se cinilo da gubim snagu, da ce me slomiti danonocni iscrpljujuci rad. Bas tada bi stizala vijest da je Amila ziva, zdrava, moja. U noci, u potpunom mraku, bezglasno sam je dozivao, govorio joj kako cemo nasu djecu morati uciti da osim dobra postoji i zlo, da budu pripravni ako naidje, da osim ljubavi negdje cuci mrznja, ne smije ih zateci nespremne kao nas... Moja Amila, jedina izvjesnost u sveopcem kaosu, svojom nevidljivom prisutnoscu potirala bi umor, strah, glad, nesanice...
Poceo sam se osamljivati da sacuvam zrnce normalnosti koje mi se danas otelo i kotrlja se pred mojim ocima, a ja uzalud trcim da ga stignem i uhvatim... Prestao sam slusati radijske i televizijske vijesti, cak izbjegavao i usputne komentare na ratne teme. A boljelo je ubijanje, osakacivanje, ponizavanje, protjerivanje... Prepuna su groblja. Bolesti, studen, suze, krv, glad, dim, miris palezi. Tuzne kolone prognanih... Bjezao sam od tih slika, a nisam mogao pobjeci. Ne bih ni trebao bjezati. Pale su maske." Umor ga savladavao, kapci bivali sve tezi.
"Sve ovo u meni, Boze, rezultat je gubitka. Ne jednog, nego gubitka svega sto sam imao. Ne materijalnog, nego neusporedivo vrednijeg, onoga sto covjeka cini covjekom, sto stoji iza svakog njegovog postupka, namjere, zelje." Osjeti se sasvim ogoljenim.
Na vrh Go down
kame




Broj komentara : 158
Join date : 2009-05-27

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyWed Jun 03, 2009 10:56 pm

Nasao sam se pred zidom bez ikakve mogucnosti da krenem naprijed niti da se vratim nazad. Oduzeo sam zivot covjeku. Prekrsio Tvoj zakon. Znam da je ljudski zivot svetinja. Zivot je Tvoj dar i covjek ne smije prekrsiti taj zakon. Prekrsio sam i profesionalni kodeks. Obavezao sam se i zakleo da cu uvijek i samo pomagati ljudima, pokusavati im svim svojim znanjem i sposobnostima produziti zivot, ublaziti bol i patnju, a sto sam ucinio? Zaustavio sam, prekinuo jedan zivot. I trece, mozda najteze. Uzeo sam sebi pravo da sudim, presudujem, da sam izvrsim presudu, sve u situaciji da onaj kome sudim, kome izricem najtezu kaznu, nema ni pravo ni mogucnost da kaze ma i rijec. Jos gore. Bez sigurnog dokaza krivnje. Pa ipak, siguran sam i u tocnost optuzbe, nepobitnost dokaza i pravednost kazne. Sve mi to govori moje srce, osjecam to u dusi koja se iznova sastavlja, prestala se rasplinjavati od casa kada sam preda te kleknuo. Sve mi je to, bolje od ikakvog dokaza, rekao sjaj u njenim ocima." Umor postajao sve tezi. S naporom je drzao otvorene oci. Snazno ih protrlja vrhovima prstiju.
"Poslije Jajca, Vinca, Prijedora, Kozarca, Kluca, pocese stizati prognanici iz Bijeljine, Janje, Banje Luke. Prestao sam misliti na rat, glad, studen, zaboravio na krvavu zemlju, mrtve, sirocad, crne kosture zgarista. Ostala je samo Amila, zvoncici njenog smijeha, sjajne oci sarenih duzica... Pet puta sam uzalud docekivao tuzne kolone prognanih, kao sumanut se gurao izmedju izbezumljenih, jadom i nevjericom skrhanih ljudi. I zvao, do neba se prolamalo: Amilaaa! Dosta tih nesretnika ju je poznavalo. `Ziva je i zdrava nasa doktorica, Bog joj zdravlje dao', govorili su mi.
Sesti put, na nesrecu, nisam otisao uzalud. Nasao sam je. Dvije su zene izmedju sebe vukle ono sto je ostalo od djevojke koja je nekad bila moja Amila... Prljava, razderane odjece, rascupana, krvava... Nije me prepoznala. Samo me na tren pogledala s uzasnim sjajem u ocima. Tada sam bio samo musko, paradigma surovosti i najtezeg zla... Silovali je u planini, samo osam kilometara od mojih ociju, ruku, srca...
Smjestili su je na psihijatriju. Kolege su samo nemocno slijegali ramenima, o prognozi, mogucnosti oporavka, niti rijeci. Jaki lijekovi doveli su je u stanje letargije. Dise, gleda, jede, spava. To ostade od moje Amile, moje buducnosti, zivota.
Plakao sam, urlao, lupao glavom o zid dok krv ne bi potekla... Onda sam se vratio poslu pokusavajuci u spasavanju drugih za sebe naci spas.
Jutros dovezose ranjenog cetnika. Cetnik. Simbol svih zala sto su se na ovim prostorima desavala i desavaju. Ali, ranjeni cetnik je samo ranjeni covjek kome treba pomoci. Lijecnik od toga dalje ne ide, niti smije ici. S dvojicom asistenata sam ga operirao, trajalo je preko sest sati. Bio je spasen. Policajci su stajali pred vratima sobe. Danonocno ce ga cuvati da mu se, kojim slucajem netko, zbog zla koje je od njih prezivio, ne pokusa osvetiti...
Vozili su ga iz sale. Odjednom se tu stvori Amila. Kad ga vidje, kriknu tako snazno, sablasno, da zaglusi prostor: `...radjati, balinkuro... necu cetnike... ne daj me, majko!...'
Mi gledamo skamenjeni, sledeni njenim izrazom, glasom. Tehnicari s psihijatrije je hvataju, vuku. Ona se otima, cupa, osvrce, stisce male sake u pesnice i jednako sablasno, prodorno vice, krv se u zilama ledi: `Mihajlo, Mihajlooo!'
Svega sam postao bolno svjestan. U trenu mi se vratio negdasnji sjaj tih ociju koji bijase jedino svjetlo u mom praznom zivotu, ociju koje su sjale poput dalekih zvijezda, i vremena kada sam bio siguran da, dok taj sjaj traje, necu biti izgubljen, poput antickih pomoraca ciji jedini orijentir bijase slabasni sjaj zvijezda koji ih je sigurno vodio zeljenom cilju. Vratio mi se i kratak trenutak u prihvatnom centru kada me je, poput jakog svjetla u dubokom mraku, njihov jezoviti sjaj sasvim zaslijepio. Bas taj bljesak me uvjerio, prisilio, natjerao da uradim ono sto nisam smio...
Je li dar ili kazna ljepota i cednost kojim si je obdario? Da nije bila lijepa, mozda ne bi dozivjela najteze od svih ponizenja. Da nije bila cedna, mozda bi sacuvala razum... Zamrseni su, i nama smrtnicima nedokucivi putovi Tvoji, o Svevisnji.
Kada su svi napustili sobu, sasvim mirno, s nepokolebljivom odlukom, navukao sam u spricu ampulu adrenalina. Dok sam vezivao povesku oko njegove nadlaktice, ta mlitava, bezivotna ruka izazvala je u meni novi osjecaj - zbilja, zar to hocu, zar to mogu uraditi?... A onda bljesak - ta je ruka razdirala njezinu haljinu, ta ruka je...
Mrak mi zastrije sve vidike. Vidio sam samo trag uboda gdje je primio uvodnu anesteziju. Bas na to mjesto sam ubo iglu. Samo kratak hropac i... gotovo."

"Eto, glasno sam izgovorio ono sto si Ti vec znao. Sto sad zelim? Samo malo mira, malo zaborava. A poslije? Neka bude volja Tvoja. Pomogao si mi. Olaksao teret, odagnao nemir, strah, uzas... U saburu cu traziti spas uvjeren da cu doci pred svoga gospodara, sresti se s njim. A moj jedini gospodar si Ti, o Svevisnji. Doista si ti milostiv i blag."



Epilog


U lijecnicku sobu na psihijatriji, usplahiren, uletje doktor Salih.
"Ljudi moji, u medicini je sve moguce. Ona mlada lijecnica iz Banje Luke se iscupala. A svi smo je bili definitivno otpisali."
"Po cemu sudis?" upita Ivana.
"Sad me zaustavila i sasvim mirno, razborito, bistra pogleda, pitala poznajem li kolegu Osmana s kirurgije."
"Pa sto cekas? Idi mu reci. Znas koliko je dolazio, brinuo."
Salih je pogleda s nevjericom.
"Zar nisi cula?"
"Sto?"
"Jutros su ga nasli smrznutog u dzamiji."


Nura Bazdulj Hubijar, Nevjestinski ponor i druge price
Na vrh Go down
ajkuna
Moderator
ajkuna


Broj komentara : 89
Join date : 2009-05-24

Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora EmptyThu Jun 04, 2009 8:45 am

Reci im samo da nas je ubila pjesma, i krv, i rakija, i pjesma u krvi, i rakija u krvi, i nesrec'a u krvi, i jabuka, i nesrec'a u jabuci, i… ma, ti c'esh to bolje, ti si vichan rijechima. Ja sam samo znao pjevati.


Auu, jest ovo jako!

Nekako me dodsjeća na plam, život i sram. Stvarnost ubija ljude Postom briše grijehe života u obilju. Question Question
Na vrh Go down
Sponsored content





Iz Pera Bosnjackih autora Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Iz Pera Bosnjackih autora   Iz Pera Bosnjackih autora Empty

Na vrh Go down
 
Iz Pera Bosnjackih autora
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
 :: Književnost-
Idi na: